15 jul NAŠI „UKUĆANI“: KOZARSKI BISER
„Biljka se može isčupati sa mjesta na kom je ponikla i posaditi bilo gdje, ali ona više nikada neće biti ista. Ne na način kakva bi bila da je ostala na svome. E, isto vrijedi i za čovjeka…“
Ovako započinje priču Branko Mijatović iz Gradiške, vlasnik firme BMB Delta, mašinac po struci, slučajni uzgajivač voća i pasionirani proizvođač prirodnih voćnih rakija. Pomenutu mudrost čuo je od jednog starca iz rodnog sela, u trenutku kada je prirodnim slijedom događaja postao naslijednik i domaćin na očevini i djedovini. Naime, Branko je rodom iz sela Sjeverovci, u kojem je proveo djetinjstvo i u kojem se nalazi porodično imanje, u koje su njegov otac, a prije njega djed i pradjed godinama ulagali.
„Oduvijek sam bio fasciniran Kozarom i Prosarom, na čijim se obroncima, u selu Sjeverovci nalazi i moja očevina. To je izuzetno kvalitetno voćarsko područje, na kojem se intenzivna proizvodnja voća organizuje još od ranih šezdesetih godina prošlog vijeka. Obzirom da je početkom dvijehiljaditih vladao trend podizanja novih nasada voća, nisam se puno dvoumio na koji način ću ponovno oživjeti vlastito imanje…“, nastavlja priču Branko.
U kratkom roku, u selima Sjeverovci i Jablanica podignut je intenzivni zasad voća, površine 15 hektara. U njemu se gaji kruška i to na 10 hektara, kao i jabuka na 5 hektara površine. Međutim, zahvaljujući izraženom preduzetničkom duhu, značajnom iskustvu i strateškom razmišljanju, Branko je među prvima predvidio sudbinu domaćeg voćarstva. Nedugo nakon stupanja voćnjaka u rod, započeo je sa uspostavljenjem kapaciteta za preradu voća u voćne destilate. Želja mu je bila, kako mi kaže, da objedini porodičnu tradiciju, iskustvo domaćih i regionalnih stručnjaka i savremene tehnologije u posmatranom sektoru.
„Moj djed je još 1966. godine kupio prvi porodični kotao. U to vrijeme, jabuka se „pekla“ u proljeće, kada ona na grani cvijetava. Kako jabuka dolazi na zrenje poslednja od svih voćnih vrsta, ni vrenje komine u kacama se nije moglo odigrati prije proljeća i rasta temperatura. Ljudi su odvajali prvenac ili bašicu, kako su je još zvali i pri tome, čini mi se, znali dosta više o tehnologiji proizvodnje nego mnogi današnji proizvođači. Jedino što su bašicu koristili za masiranje. Sa tim se ne bih složio“, ističe kroz smijeh Branko.
Branko Mijatović, idejni tvorac „Kozarskog bisera“
Netom nakon donošenja odluke o proizvodnji voćnih rakija, kupljen je i prvi kotao i to onaj klasični, „Šarantskog“ tipa, kapaciteta 220 litara. Njega će kasnije pratiti i savremeni kotao tipa „Holštajn“, naručen i proizveden u Njemačkoj. U rakijaškim krugovima, kako mi priča Branko, postoje mišljenja kako savremeni kotlovi „uzimaju“ dušu rakiji, na način da veoma detaljno prečišćavaju sve njene frakcije, dok nekadašni kotlovi „čuvaju“ osobine rakije na koje su navikli domaći potrošači.
„Bez obzira na tip kotla i usvojenu tehnologiju, kvalitetne rakije nema bez kvalitetnog i zdravog voća, pravilno „vođenog“ procesa fermentacije, precizne destilacije i odležavanja pića u odgovarajućim uslovima. Rakija zaista pokazuje koliko ste se trudili oko nje“, tvrdi Branko.
Vremenom, tehnologija proizvodnje Brankove rakije dobija ozbiljne obrise. U tome su mu pomogli prof. dr Ninoslav Nikičević, svijetski poznati stručnjak iz domena proizvodnje i ocjenjivanja voćnih destilata, kao i dr Davorka Ratković, koja je svoju doktorsku disertaciju odbranila upravo na Brankovim rakijama. Ovako „utegnute“ i kvalitetne rakije zahtijevale su i jedinstveno ime, koje je moralo u sebi sadržavati svoje geografsko projeklo. Tako je nastao brend „Kozarski biser“. Među prvima, proizvedene su rakije od jabuke i šljive, da bi zatim uslijedila viljamovka, dvije vrste travarica i dunja. Ipak, za Branka travarica ima posebno mjesto u kolekciji. Radi se od jabukovače, u koju se dodaje čak 21 vrsta trava, koje se sakupljaju u Hercegovini, na Romaniji i okolnim nezagađenim područjima. Pri tome, kompozicija trava je takva da nijedna ne dominira, međutim, tokom konzumacije, svaki potrošač prepozna drugu biljku. Kada je u pitanju obim proizvodnje, „Kozarski biser“ je započeo sa 2000-3000 litara, da bi se danas proizvodilo oko 10.000 litara destilata godišnje. Najveći dio rakija odležava u hrastovoj buradi najmanje dvije godine, dok je kod nekih ovaj period čak i duži.
Izuzetni uslovi za odležavanje rakije
„Veoma često mi dolaze ljudi uz riječi – Daj da te konačno upoznam! – Preko zajedničkih prijatelja i poznanika imali su priliku da konzumiraju „Kozarski biser“ i slušaju priče o nama, što je evidentno ostavilo snažan dojam na njih. Čvrstog sam ubjeđenja da kod rakije, kao i kod ljudi važi isto pravilo – Nikada u životu nećeš imati priliku za dva prva utiska. Ako želiš vrhunski proizvod, moraš u njega ugraditi sebe, ali i tradiciju svoje kuće, znanje, struku, te ogromnu količinu ljubavi. Zbog toga je nekada kod rakije bila važno samo da se zna od koga je. Jedno pitanje i jedan odgovor o porijeklu su bili dovoljni…“, tvrdi Branko.
Na kraju razgovora, svog domaćina pitam za buduće planove. Ne krije da mašta o evropskom tržištu, kao i o kvalitetnim domaćim restoranima. Trenutno, „Kozarski biser“ se na tržište plasira putem specijalizovanih prodavnica i ugostiteljskih objekata. Jedno od mjesta na kojem se može kupiti „Biser“ je i „Kuća Lijevča i Potkozarja“ u Gradišci, za koju Branko smatra da ima veoma važno mjesto u identifikovanju, okupljenju i objedinjavanju domaćih brendova.
„Iako imam mnogo ideja i planova, veoma je važno u svemu tome ostati doslijedan sebi i ne izgubiti vlastiti identitet u želji da se poveća obim proizvodnje i plasmana. Živimo u vremenu kada se pretjeruje u svemu, a sve češće čujemo sami sebe u razmišljanju kako je najkvalitetnija hrana ona proizvedena u zemljanom loncu…“, kroz iskren osmjeh mi na kraju razgovora poručuje Branko Mijatović.
Tekst i foto: Petar Ninić