09 jun NAŠI „UKUĆANI“: CARSKA LJESKA
Kada se iz Gradiške krene prema Srpcu, poslije nekoliko kilometara nailazimo na selo Krajišnik. Smješteno u plodne lijevčanske ravnice i „ušoreno“ kućama sa obe strane puta, iza čijih se dvorišta nalaze brojna imanja, pomenuto selo čuva priču o svom nastanku. Naime, selo Krajišnik je poslije Drugog svijetskog rata naselilo stanovništvo sa Kozare i sa područja Sanskog Mosta. Kozarčani i Grmečlije su se, slično kao u Ćopićevoj Osmoj ofanzivi nastanili u ravnicu, tu se odomaćili i nastavili sa mirnim životom. Prema usmenom predanju, za tri dana su izlijevali temelje za jednu kuću, drugu zidali, a treću pokrivali. Sve ručno i sa vjerom u novi početak.
U Krajišnik nisam došao slučajno. Došao sam kod porodice Subotić, Dijane i Miroslava, mladih zaljubljenika u poljoprivredu. Dok sjedimo u hladu vitkih jelika, koje stalno podsjećaju na iskonsko brdsko-planinsko porijeklo prvih stanovnika sela, pažnju mi privlači usjev facelije pored imanja, čije ljubičaste cvjetove opsjedaju pčele.Omamljen hladovinom i zujanjem radilica u daljini uočavam i ono zbog čega sam došao. Sa dvije strane domaćinstva posađene su velike plantaže lješnika.
„Bilo nam je žao da se imanje zapusti ili da ga neko drugi obrađuje ispred naše kuće“, započinju priču Miroslav i Dijana, on vojno lice, a ona službenik u osiguravajućoj kući. Oboje iz grada, imali su želju da se pored svojih redovnih zanimanja bave i sa još nečim i da, kako kažu, stvore dodatni izvor prihoda u vlastitom domaćinstvu. Uz podršku Miroslavovih roditelja Slavka i Slavice, mladi Subotići su se otisnuli u poljoprivredu.
„Na početku smo razmišljali o aroniji, malini i lješniku. Priča oko aronije nam nije bila realna, za malinu nismo imali dovoljno ruku, dok o ljesci nismo znali gotovo ništa“, nastavljaju priču Subotići.„Na kraju smo se ipak odlučili za lješnjak i prvu plantažu podigli 2014. godine.“, prisjeća se Miroslav.
Dijana i Miroslav Subotić
Nakon nekoliko godina, Subotići podižu još jedan zasad ljeske, pri čemu ukupna površina oba zasada narasta na oko dva hektara. U ukupnoj strukturi sorti dominira Rimski, a prate ga Romana, Langa, Cosford i Halski džin. Zasadi su uspostavljeni po sistemu integralne proizvodnje, posjeduju sisteme za navodnjavanje i održavaju se sa pažnjom dobrog domaćina. Sve proizvodne aktivnosti na plantažama obavljaju sami, pri čemu im pomaže Miroslavov otac Slavko, inače nastavnik fizičkog vaspitanja u penziji.
„Kada smo zasnovali prvu plantažu ljeske, to nije ličilo ni na šta! Njiva velika, biljke male, jedva uočljive, a nas dvoje letimo da zalivamo, gledamo da li su se sadnice primile, kosimo, kultiviramo…“, iskreno i kroz smjeh se prisjeća Miroslav.„Sjećam se savjeta sa raznoraznih foruma – samo posadi, pokosi dva puta godišnje, ponekad zalij i beri! A ona cvijetava zimi i oprašuje se u febrauru, traži stalnu njegu, ozbiljnu zaštitu i prihranu…To je jedna potpuno drugačija biljka od onih na koje smo navikli“, nastavlja Miroslav.
Prvi zasad ljeske u punoj kondiciji
Nekoliko godina od sadnje, pojavio se i prvi rod. Ubrzo zatim, 2020. godine, Subotići su na svojoj plantaži sakupili oko 500 kg lješnjaka u ljusci. Već naredne godine, prinos se povećao tri puta.
„Prvu turu lješnjaka krckali smo pomoću nekakvog ručnog mlina sa interneta“, prisjećaju se Slavko i Slavica. „Čitavu zimu smo okretali obrtanj na mlinu, koji je najsličiniji onom nekadašnjem za kafu, samo malo veći“, nastavljaju uz osmjeh, ne krijući zadovoljstvo što im se djeca vraćaju na imanje i čuvaju ga od zaborava.
Iako je Miroslav prvobitno imao ideju da lješnjak na tržište plasiraju u ljusci ili kao očišćen, Dijana je imala viziju kako da stvore dodatnu vrijednost proizvedenim lješnjacima. U prvim danima Corona „lokdauna“ rodila se ideja o izradi kandiranih proizvoda od ljeske i njihovom brendiranju. Obzirom da u slobodno vrijeme izrađuje jedinstvene torte i kolače, Dijani nije bilo teško da u kratkom roku osmisli čak sedam različitih proizvoda od lješnjaka.
Bogat asortiman Carske ljeske
„Inspiracija su mi bili Dalmacija i ušećereni bademi“, ističe Dijana. „Tako su nastali slatki mix, slani mix, slatko-slani mix, pasta od lješnjaka, te pakovanja sirovog, prženog i lješnjaka u ljusci. Definisali smo pakovanja, zajedno sa dizajnerom kreirali vizuelni identitet, dok je za naziv brenda zaslužan naš sin Uroš. Naime, jedno veče, dok smo Miroslav i ja notali kako da nazovemo naš brend, Uroš je rekao – Mama, zašto mi naš lješnjak ne zovemo kraljevski? On je sigurno najbolji!“, nastavlja ponosno Dijana i dodaje kako su na kraju „Kraljevska“ samo modifikovali u „Carska“ ljeska.
Uroš Subotić – Najmlađi član tima „Carska ljeska“ i idejni tvorac imena brenda
Vremenom su se razvijale ideje i za nove proizvode, pa je tako asortiman „Carske ljeske“ obogaćen i sa čokoladama, Egzotik i Citrus mix-om, te posebnom slanom verzijom lješnjaka, koja je nastala kao rezultat saradnje sa brendom soseva „Đed Niko“. Važno je pomenuti i najzanimljiviji proizvod „Vjevericu“, koja je postala hit na tržištu, kao i „zimsku verziju“ pakovanja sa motivima maskote Vučko, koja je doživjela svoj uspjeh prošle zime na Jahorini. Ideja je, kako nam Subotići govore, mnogo i tek nam predstoje brojna iznenađenja.
Svoje proizvode Subotići trenutno plasiraju na tržište kanalima direktne prodaje, te posredno preko „Kuće Lijevča i Potkozarja“ u Gradišci, „Krajiške kuće“ u Banja Luci i Trebinju, „Balkantine“ u Sarajevu, te putem online prodaje u sklopu portala „Hedonism.ba“. Od svih pomenutih kanala prodaje ipak posebno ističu saradnju sa „Kućom Lijevča i Potkozarja“, koja je, kako navode veoma korektna.
„Posebno nam je važno što osoblje Kuće Lijevča i Potkozarja ima sluha za sve naše ideje, koje uvijek ispoštuju. Najbitnije nam je da imamo takav odnos u kojem se ne ustručavamo da im stalno predlažemo nešto novo“, zadovoljno ističe Dijana.
Subotići hvale saradnju sa Kućom Lijevča i Potkozarja
Na kraju, svoje domaćine pitam za buduće planove. Kažu mi kako maštaju o namjenskoj mehanizaciji za sakupljanje i čišćenje ljeske, kao i o profesionalnom objektu u kojem će proizvoditi svoje jedinstvene proizvode. Voljeli bi Subotići stvoriti i uslove za kvalitetetan doček različitih studijskih posjeta na svom imanju, pri čemu bi goste upoznavali sa cjelokupnim procesom od plantaže do gotovog proizvoda. Za najmlađe bi izgradili poligone za igru na livadi, sakupljali bi lješnjake, zajedno krckali, kuhali i gostili se.
„Znamo da se od ovog posla nećemo obogatiti. Iako su sadnice već velike i dalje letimo oko njih, zavirujemo, zalivamo, kosimo, otimamo od nevremena. Važno je da lješnjaci sami sebe „pokriju“, da malo ostane i nama i što je najvažnije, da stvorimo nešto što ćemo sutra moći pokloniti svom djetetu. To je naša carska bajka…“, na rastanku mi srdačno poručuju Subotići.
Iz Krajišnika odlazim punog naramka proizvoda mojih domaćina, sa suknenim čarapama od bake Slavice pod miškom i obogaćen utiscima o ljudima koji rade dobru stvar, rade ono što vole i sve to na svome. Razmišljam i o tome kako se za izraz „Krajišnik“ uvijek vezivalo značenje nečega što se završava, međutim kod Subotića priča tek počinje.
Tekst: Petar Ninić
Foto: Petar Ninić i arhiva porodice Subotić