08 jul NAŠI „UKUĆANI“: FRUIT ORGANICA
„Koji sok ćeš popiti?“, upitala me je Gordana Dojčinović nestrpljivo isčekujući odgovor, znajući sa kakvom paletom sokova njena porodica raspolaže.
„Dajte mi neki koji vam najslabije ide!“, odgovaram u šali.
„E, onda ćeš popiti jedan koji sigurnodo sada nisi probao!“
Dok eksiram čašu hladnog soka na +35 stepeni, receptori nepca, jezika i želudca mi u prokuhali mozak šalju povratnu informaciju o tome da sam upravo pojeo kilogram najsočnijih crvenih ruštova. U čudu gledam svoje domaćine i pitam se u sebi – „Jesam li to upravo popio sok od trešanja?“
„Jesi!“, odgovaraju veselo Gordana i Mihajlo Dojčinović, kao da su „pročitali“ pitanje na mom licu i pričaju mi o tome kako su po prvi put iscijedili sok od trešanja po narudžbi jedne žene, koja je do njih sa tim zahtjevom došla čak iz Daruvara. Dojčinovićima nije trebalo mnogo da „skoknu“ do Hercegovine, nađu najsočnije i najosunčanije trešnje i dovezu ih u Potkozarje, kako bi ispunili želju svom klijentu. Naime, namjena je bila, što bi rekli naši stari „za lijeka“.
Gordana i Mihajlo Dojčinović
Inače, Gordana i Mihajlo Dojčinović žive i rade u selu Donji Podgradci, gdje se porodično već godinama bave sa proizvodnjom voća. Oduvijek sam se, na pomen Podgradaca prisjećao izjave jednog starog savjetodavca, koji je tvrdio kako je taj dio Potkozarja treći region u Evropi po kvalitetu uslova za organizaciju intenzivne proizvodnje voća, odmah poslije Južnog Tirola i Bodenske regije. Nažalost, u domaćem voćarstvu poslednjih godina ne cvijetaju ruže, jer je cvijetova i plodova voća ponekad previše, a veoma često i premalo, usljed već tradicionalnih mraznih proljeća.
„Moj otac je još 1975. godine posadio prvi porodični voćnjak. Nakon rata, krenuli smo u širenje proizvodnje, da bismo 2007. godine imali oko 200 dunuma voćnjaka“, započinje priču Mihajlo Dojčinović i prisjeća se kako je prije petnaestak godina vladala prava pomama za podizanjem novih plantaža. Nekontrolisana sadnja i širenje voćnjaka, uz klimatske promjene doveli su domaće voćarstvo na „niske grane“, koje su po prirodi stvari veoma često nerodne.
„Obzirom na pad cijena voća u otkupu, kao i sve češće poremećaje oko izvoza u tom periodu, mi smo se odlučili na preradu voća u sok“, nastavlja Mihajlo. „Smatramo da je sok najbolji proizvod koji se može dobiti od voća, iz razloga što ga mogu piti i najmlađi i najstariji. I zdravi bolesni. I gurmani i sportisti. Jednostavno, za 100 % cijeđene sokove bez dodataka nema ograničenja u konzumaciji. Nažalost, to zadovoljstvo najviše košta nas dvoje.“
„Kako mislite košta? Čega?“, pitam u nedoumici.
„Pa, leđa!“, odgovaraju Dojčinovići kroz smijeh i pričaju mi kako i dan danas najviše posla oko cijeđenja voća i pravljenja sokova rade upravo njih dvoje, jer je to jedini način da se vrhunski kvalitet obezbijedi od momenta ubiranja plodova, pa sve do stavljanja etikete na flašu iscijeđenog soka.
Dio raznovrsne ponude sokova
Sam proces njihovog prelaska iz primarne proizvodnje u preradu nije se dogodio preko noći. Dojčinovići su sa cijeđenjem voća u sokove prvo krenuli skromno, prvenstveno za vlastite potrebe. Nabavljali su jednu po jednu mašinu, da bi vremenom postali jedan od najsavremenijih kapaciteta za preradu voća u sjevero-zapadnoj BiH. Na tom putu im je, kako mi kažu, od velike koristi bilo i Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske, koje je posredstvom podsticaja za kapitalne investicije podržalo dobar dio nabavki njihove opreme. Nakon uspostavljanja savremenih kapaciteta za preradu, Dojčinovići su investirali i u vrhunski brending proizvoda, koji se danas na tržište plasiraju pod imenom „Fruit Organica“. Paleta broji preko dvadeset različitih sokova, koji se dobijaju isključivo cijeđenjem iz voća, bez dodataka vode i šećera. Pri tome, jabuku i najveći dio kruške obezbjeđuju iz vlastite primarne proizvodnje, dok ostale voćne vrste otkupljuju od lokalnih proizvođača, ali i drugih, širom Bosne i Hercegovine. Pored standardnih sokova, Fruit Organica je poznata i po sokovima od trnjine, kupine, maline, zove, ali i egzotičnog voća, kojeg nabavljaju od svojih partnera iz Sarajeva. Dnevni kapacitet prerade je oko 10 tona voća, odnosno 5000-6000 litara soka.
„Nije to deset tona, to je najmanje trideset tona!“, dodaju Mihajlo i Gordana u šali i objašnjavaju mi kako voće i po nekoliko puta prelazi preko njihovih ruku u procesu prerade i skladištenja soka. Ujedno naglašavaju kako je tehnologija prerade voća u sok istovjetna od početka i kako se temelji na tri prosta, ali istovremeno imperativna pravila – zdravo i kvalitetno voće, higijena u svakom segmentu procesa i pasterizacija.
Pored standardnih voćnih vrsta, Dojčinovići koriste i sakupljeno voće iz prirode
Važno je pomenuti kako se Mihajlo i Gordana bave i sa uslužnim cijeđenjem soka. Naime, za ovom uslugom trenutno vlada veliko interesovanje ljudi, koji veoma često ne vjeruju da se sok dobija samo iz voća i bez dodataka vode i šećera.
„Nerijetko nas ljudi tokom dogovora termina za cijeđenje pitaju koliko šećera trebaju ponijeti, kao i to da li je šećer naš ili njihov.“, kažu mi kroz smijeh Dojčinovići i navode kako najviše vole da cijede sokove u prisustvu klijenta, kako bi se i sami uvjerili da se sok isključivo dobija iz voća.
U pogledu dostupnosti, sokovi Fruit Organica dostupni su širom BiH, pri čemu je najrazvijenija distribucija u i oko Sarajeva, zahvaljujući saradnji sa firmom „Zelenara“, koja se bavi sa distribucijom svježeg voća i povrća. Tu je i restoran „Gurman“ iz Gradiške, koji gostima služi isključivo njihove sokove, kao i „Kuća Lijevča i Potkozarja“. Za „Kuću“ i njene „domaćine“ Dojčinovići imaju samo riječi hvale. Kažu kako su nekad i sami predlagali Gradu inicijativu za osnivanjem jedne takve specijalizovane prodavnice, koja bi ujedno bila i jedinstvena razglednica Gradiške.
Iako po svemu posebni i drugačiji od drugih prerađivača voća, Dojčinovići imaju još planova za budućnost. Jedan od njih je i da se doslovno i fizički približe ciljnom tržištu, u smislu da prerađivačke kapacitete lociraju što bliže gradskoj zoni, kako bi svi zainteresovani imali priliku da veoma lako dođu do najsvježijih voćnih sokova bez dodataka.
„Na početku smo krenuli sa ciljem da sokove proizvodimo za sebe i svoju porodicu, a danas radimo na način da uvijek pokušavamo još i bolje od toga. Žao nam je što ovakvih inicijativa nije bilo i ranije, još prije trideset godina, ali kada radite u Bogom danom području za proizvodnju voća, nikada nije kasno…“, na rastanku mi poručuju Mihajlo i Gordana Dojčinović. U povratku iz Potkozarja shvatam kako su mi u kola, iza vozačevog sjedišta krišom ubacili paket sokova za puta, koje sam sa uživanjem pio pišući ovu priču.
Tekst: Petar Ninić
Foto: Petar Ninić i arhiva porodice Dojčinović