24 jun NAŠI „UKUĆANI“: PPG GALIĆ
Dok na savskom keju fotografišem svijeće od pravog pčelinjeg voska, razmišljam o tome kako nas je njihova svijetlost oduvijek vodila kroz različite periode života, obasjavajući u nama radosne, ali i one tužne trenutke. Ponekad je svijeća bila na torti ili slavskoj trpezi, a ponekad i u našoj ruci dok se molimo za duše onih koji više nisu sa nama. Uz svijeću se krstimo, u romantičnim trenucima zaljubljujemo i na kraju vjenčavamo. Njen stabilan plamen, koji tek ponekad zatreperi, bio je i biće svjedok najvažnijih događaja u našim životima. Dok „okidam“ poslednji kadar fotoaparatom, shvatam kako do sada nikada nisam pisao o tako posebnom predmetu.
Voštana svijeća – vjekovni „član“ domaćinstva
„Sjećam se kako smo kao djeca krišom umakali prstiće u rastopljeni vosak, da bismo sebi napravili velike lijepe „nokte“. Roditelji su nas tjerali od vrućeg kazana, a nama je najzanimljivije bilo ono što se ne smije…“, pripovijeda mi ranije toga dana Gordana Golić iz Gradiške, knjigovođa, pčelarka i istinski zaljubljenik u jedan od najvrijednijih pčelinjih proizvoda – vosak. Još kao dijete pomagala je djedu koji je pravio svijeću voštanicu, da bi danas kao ostvarena žena ponovo oživjela porodični zanat. Prve pčele na imanje Gordaninog oca donijela je njegova majka, a Gordanina baka još tridesetih godina prošlog vijeka. Pri tome, prema njenom sjećanju i predanju starijih, pčele samo jedne godine nisu bile u porodičnom dvorištu. Danas Gordana, kao i njeni brat i sestra imaju svoje pčelinjake, koje su naslijedili od roditelja.
„Kao pčelarki, želim da naglasim kako mi je vosak puno draži proizvod od meda. Nikada mi neće dosaditi. U njemu su utopljene moje najljepše uspomene iz djetinjstva, kao i nasleđe koje želim da prenesem svojoj dijeci“, ističe Gordana. „Prvo sam pokušala napraviti svijeće na način kako je to radio moj djed. Nisam bila u potpunosti zadovoljna rezultatom. Međutim, zahvaljujući dostupnim informacijama na internetu, kao i iskustvima drugih voskara unaprijedila sam porodičnu metodologiju izrade svijeća. Napravila sam fitilje, uvoštila ih i krenula sa potapanjem…“, nastavlja Gordana.
Gordana Golić, čuvar voskarskog zanata
Bilo je potrebno nekoliko pokušaja, mnogo truda, rada i pažnje da bi se dobila svijeća, koja ispunjava Gordanine stroge kriterijume. Uslov je bio da svijeće budu izrađene od čistog prirodnog voska, da odaju ugodan medni miris dok gore, te da izgledaju savršeno. Dodatno, sam način izrade svijeća morao je u najvećoj mogućoj mjeri odgovarati onom nekadašnjem, kojeg su praktikovali Gordanini preci. Pomenuti trud rezultirao je sa nekoliko vrsta svijeća, prije svega klasičnom slavskom, zatim svijećama za vjenčanja i krštenja, običnim „ravnim“ svijećama, te na kraju onim dekorativnim sa zanimljivim ornamentima.
„Moja slavska svijeća mora da gori bez problema dva dana. Međutim, nešto smo zaboravili. Nekada je za slavskom trpezom jedan član porodice stalno dežurao pokraj svijeće i održavao fitilj, kako bi ona besprekorno gorjela i na dan slave, ali i sutradan.“, objašnjava mi Gordana dok pokušavam da shvatim kako se zapravo prave svijeće. Na početku je važno, kako mi kaže, da se laneni fitilj oteža. Da dobije pravac. Pripremljeni fitilji se zatim potapaju u posudu punu rastopljenog voska, izvlače i odlažu na sušenje. Za jednu svijeću, zavisno od debljine, potrebno je od 80 pa čak i do 150 potapanja u vosak. Zbog toga je na dnevnom nivou moguće napraviti tek nekoliko svijeća. Još jedan od razloga zašto se prema pravoj voštanoj svijeći treba ophoditi sa posebnim poštovanjem.
Važno je naglasiti kako se i ostale Gordanine pčelarske aktivnosti u mnogome razlikuju od onih na koje smo navikli. Naime, Gordani med nije u fokusu. Vosak je proizvod broj jedan, a za njim odmah i propolis. Ipak, kapi ove dragocijene materije Gordana spravlja malo drugačije od drugih pčelara. Dodaje im hladno cijeđeno ulje od lješnika, koje ublažava snažni efekat alkohola u ustima, te nježno sa propolisom klizi niz grlo. Ovaj proizvod nastao je u saradnji sa plantažom „Zlatni lješnik“ iz Banja Luke, čije je ulje osvojilo zlatnu medalju na ovogodišnjem Novosadskom sajmu. Na kraju, ne treba zaboraviti još jedan stari proizvod koji Gordana „oživljava“. Riječ je o voštanim kompresama, odnosno komadu medicinske gaze, koja je potpoljena u vosak, propolis i hladnocijeđeno ulje lješnika. Tako natopljenu gazu, zagrijanu na nivo tjelesne temperature naši stari su privijali na otvorene rane. Rezultati su bili izuzetni.
Voštane komprese – drevni terapeutski pripravak
„Ja nisam tehnolog i ne želim da radim napredne pčelinje proizvode, kao što su matična mliječ i apitoksin. Smatram da nisam dorasla tom nivou, ali sam zato našla svoj prostor za oživljavanje porodične tradicije. Za mene je vrhunac uspjeha kada zadovoljni kupci od mojih svijeća naprave Božićne aranžmane, koji su toliko lijepi da postaju viralne čestitke…“, naglašava Gordana i dodaje kako joj je jako bitno da pored svojih aktivnosti u pčelarstvu ima vremena i za boravak sa porodicom u „njihovom“ selu. Naime, prije nekoliko godina Gordanina ćerka i zet kupili su veliko imanje u Cerovljanima i zajedno sa porodicom stvorili vlastitu oazu mira, koju od milja zovu „naše selo“. Pored pčelinjaka, zasnovali su i veliki voćnjak, posijali baštu, očistili bunar i nabavili „drveni“ šporet.
„Mi smo kao u košnici! Svaka pčela ima svoje zaduženje. Ćerka i zet održavaju voćnjak, ja sam u pčelinjaku i oko bašte, dok je muž zadužen za rakijski kotao“, kroz spokojan osmjeh ističe Gordana.
Za kraj, važno je naglasiti kako kako je Gordanina radinost još po nečemu posebna. Naime, voštane svijeće i drugi proizvodi primarno se prodaju kanalima direktne prodaje, iz ruke u ruku. Jedini izuzetak od ovog pravila je „Kuća Lijevča i Potkozarja“, za koju Gordana smatra da je prodavnica sa dušom, u kojoj njene svijeće, ali i drugi proizvodi treba da budu posebni predstavnici Gradiške.
„Možda sam preskromna, ali ja ovo radim iz ljubavi i poštovanja prema pčeli, kao i zbog toga što imam drage uspomene iz djetinjstva, koje želim da sačuvam i prenesem svojoj djeci i unucima…“, zaključuje na kraju razgovora Gordana Golić.
Tekst: Petar Ninić
Foto: Petar Ninić i arhiva Gordane Golić